Amalfijska obala
John Steinbeck je 1953. godine stigao u Positano bježeći od vrućine i ludog prometa Rima i to definirao na sljedeći način: “ To je mjesto iz snova koje ne izgleda stvarno kad si tamo, ali njegova te duboka stvarnost uhvati sa svom nostalgijom ovoga svijeta kad odeš”. Čini se da se ništa nije promijenilo. Dvosmjerna vijugava cesta ostaje nevjerojatno lijepa i izuzetno teška, posebno ljeti kada vas turistički autobusi tjeraju da idete unatrag, zaustavljate se, izvodite reli vratolomije kako biste prošli bez pada s litice. Ništa od toga nije važno, jer krajolik je vrhunski; ljubazni i gestikulirajući Napuljci i ljudi s obale djeluju puni energije i određene sigurnosti: cijela je obala proglašena UNESCO-ov popis svjetske baštine 1997.
U Positano stižemo u podne, vrućina i boja bugenvilija, bijelih cvjetova hibiskusa, žutih tratinčica, ljubičastih azaleja. Positano je grad s najviše priča na obali Amalfi , i zasigurno najsofisticiraniji, jer je, uz Capri, dom najboljeg međunarodnog jet seta, likova s vilama obješenim o litice, toliko tajnim da morate ići brodom da ih uočite. Gledano danju, Positano izgleda poput ogromnih mediteranskih jaslica s bijelim, ružičastim i oker kućama koje na uravnotežen način ukrašavaju planinu. Povijest kaže da je Positano nastao u 9. stoljeću oko benediktinske opatije, postao je prenaseljen u 10. stoljeću dolaskom stanovnika Paestuma, a kasnije su ga uništili Saraceni. Godine 1268. opljačkali su ga Pisanci i to je prisililo njegove stanovnike da redizajniraju grad i učine ga obrambenim na način Amalfija. Uske ulice smještene na planini, utvrde, obrambene kule, tržnice.
U Montepertuso Na katu je mala i cool četvrt u kojoj građani provode ljeto, a dolje, oko La Piazza dei Mulini, nalazi se užurbani i kozmopolitski Positano u koji stižemo nakon što obiđemo cijeli grad s automobilom. Prije više od trideset godina bio sam redoviti gost u Positanu, odakle sam došao iz ne tako daleke – to je eufemizam, jer ovdje je za prevaliti četrdeset kilometara potrebno dva sata – Marine di Cantone, gdje je moja obitelj imala kuću pored ovog istog mora. . Positano je bio meka, 'naj', mjesto susreta. Što ostaje.
Od hotela Le Sirenuse još uvijek imaju Najbolji pogledi , tim više što nasuprot svijetle oni čarobni otočići, Li Galli, koje je Homer opisao kao otoke na kojima su živjele sirene koje su izgubile Uliksa. Telxiepia bilo je najčarobnije; Pisinoja, zavodnica i Aglaope, najuvjerljivija i čarobnica, ona koja je stoljećima varala moreplovce i moreplovce. Rudolf Nureyef kupio je otočiće za smještaj suvremenih sirena odjevenih u Pucci ili Gucci; trenutno je također u privatnom vlasništvu. Uvijek su bili glamurozni otoci, mislim, ispijajući svježi sok od jagode na panoramskoj terasi hotela Le Sirenuse, okrenuti prema plaži Grande punoj ležaljki i s pristaništem za brodove koji vas vode do Caprija ili Amalfija (ili gdje god želite, nikad ne zaboravi da su Talijani čarobnjaci korisničke službe) impregnirajući moje oči ovim morem između plavog i tirkiznog. Caprese salata (rajčica, mozzarella i bosiljak) u Le Sirenuse i čaša u ruci čine se kao najbolji recept za sreću.
Sve je savršeno u društvu markiza Franca Sensalea, vlasnika zajedno sa sinom Antoniom ovog emblematskog hotela koji je zapravo puno više od hotela, jedan je od najboljih simbola Positana, te da on sam brine o svakom detalju , kao odgovoran za dekor. U svakoj sobi nalazi se stilski namještaj kupljen od antikvarijata diljem svijeta , porculanski podovi inspirirani modelima od prije pet stotina godina i izrađeni posebno za njih, linija kupaonskih garnitura nevjerojatnog dizajna, djelo Francove nećakinje. Druga nećakinja bavi se vrtlarstvom s pravom engleskom pažnjom. Na terasi smo i kraj nas prolazi mega filmska zvijezda. Nitko ga ne gleda. Privatnost je apsolutna, ona je ključna.
Dobro pomiješano s ljubaznošću osoblja i dobrom rukom Mattea Temperinija u restoranu La Sponda, glavnog kuhara kojeg je ovaj fotograf CN Travelera upoznao prije godinu dana na gastronomskoj konferenciji u La Mamouniji u Marakešu i Abu Dhabiju. Struja simpatija proteže se iu kuhinju, gdje se između zadimljenih štednjaka zabavlja više od dvadeset ljudi. Sviđa mi se ta želja koju unose u to, to veselje pri ukrašavanju svakog jela, ta mediteranska energija. Ovaj tim odražava nešto što je vrlo važno ako želite dobro jesti na nekom mjestu: dobar odnos između ljudi u kuhinji i blagovaonici. Obiteljska fotografija je rječita.
Šetnja Positanom u zalazak sunca zdrava je vježba. Saznat ćete što je potrebno, što trebate znati. Zaustavite se i kupujte u mitskoj trgovini I Sapori di Positano, autentičnom hramu limuna, koji ovdje ima oblik limoncello liker , bomboni, svijeće, kućni i osobni parfemi, keramički predmeti i sve što poželite nositi u svom koferu. Sandale su još jedan grijeh kojem ne mogu odoljeti (govorim o kupnji četiri para po 80 eura, što je ipak hir).
U ulici Via del Sarraceno sretnem Todisco Carmine , majstor koji je odlučio staviti tirkiznu boju na sandale za djevojku koja izgleda kao model Voguea i to zasigurno jest. Strpljivo čekam svoj red, a hvata me neodlučnost. Što ako s crvenim kamenčićima, što ako crnim i bijelim kristalima. Loša je stvar obilja što ti se na kraju zavrti u glavi razumijevanje. Moj privatni obrtnik mi mjeri nogu i kaže da se vratim za pola sata. Za pola sata sva ta čuda! Znam da gotovo sve žene imaju slabost prema cipelama. Dame, obavijest nautičarima, ovdje ćete pronaći raj za kupovinu, a krajem mjeseca čistilište Visa.
The Via dei Mulini To je ulica u kojoj su koncentrirani dućani, barovi i hotel Palazzo Murat, s lijepim restoranom i balkonima prekrivenim bugenvilijama koje kao da izlaze iz Romeo i Julija . Tu je i umjetnička galerija Franco Senesi u kojoj su izložena djela najboljih talijanskih i međunarodnih umjetnika. Više gore, na Viale Pasitea, koncentrirane su modne trgovine "made in Positano", od lana, pamuka i svile u bojama dizajniranim za ovo sunce i ovo more. Ušli smo u Pepitov Positano i bila je to ljubav na prvi pogled.
Opterećen i pomalo ljut što su moje slabosti jače od mene, spustio sam se do Playe Grande, gdje su koncentrirane pizzerije i restorani. Animacija je završena. Ne zaboravite da Positano živi svoj ludi život od travnja do listopada. Nakon toga, mir zavlada mjestom, hoteli i prostori se zatvaraju, prepuštajući svoju moćnu prisutnost moru i nebu. Kažu mi da se u Chez Blacku dobro jede, a sudeći po broju ljudi koji su nagurani za stolovima, vjerujem u to.
Sjedeći čekajući čamac koji će me odvesti do obližnjeg Praiana, mislim da je u prvom stoljeću, u vrijeme Tiberija, u Velika plaža Positano pristala trijera koja je trebala prikupiti brašno za pečenje careva kruha, koji se bojao da će se otrovati brašnom s Caprija. Mlin u kojem se mljeo carski kruh nalazio se na jednoj od padina brda Positano, a careve ljubezne robinje bile su jedine koje su trebale dodirivati brašno. Kažu mi da je 50-ih godina prošlog stoljeća mlin moderniziran, ali ga nisam uspio pronaći. Carske tajne još uvijek čuvaju ovu magnetsku vilu. Prije sam prošetao do bijelog groblja, na vrh brda, gdje stoji mezar pašin, koji je obelisk ovjenčan mramornim turbanom. do mojih nogu, Plaža Fornillo čini se da ulazi u more poput uprtog prsta klasičnog boga. Počinjem shvaćati Steinbeckovu nostalgiju, osjećati je poput golicanja u srcu.
Penjanje uz stepenice je vježba koja održava vaš um pod kontrolom i vaše noge u formi. U svim Amalfijska obala Morate ići dolje i gore, gore i dolje. Zato mi je zadovoljstvo sjediti na jednoj od klupa koje okružuju esplanadu Majke Crkve, Santa Maria Assunta, s kolegijalnom crkvom iz 13. stoljeća koja se nalazi usred grada i dominira plažom. Ovdje ću se susresti s arhitektom Diegom Guarinom i s njim ću imati privilegiju ući u Villu Romanu, arheološko djelo koje je skriveno ispod ove katedrale.
Nastavljamo naše putovanje u Praiano, grad sa svim značenjima ove Costa Divine. Na pola puta nalazi se San Pietro a Positano, Relais & Châteaux koji opravdava svoju etiketu. Luksuz, pozornost posvećena detaljima, pogledi koji oduzimaju dah i gastronomija s francuskim savršenstvom i izvrsnim lokalnim proizvodima. Sobe su toliko prostrane da mogu plesati a da ne udarim u namještaj. Terasa se otvara prema liticama i, već u vrtu hotela, mogu razotkriti svoje emocije na dugim popločanim klupama gledajući Capri kroz tople magle ovog Tramonta ('zalazak sunca' na talijanskom).
Ovdje se liftom spušta na kamenu plažu s restoranom uklesanim u stijenu i mol na koji gosti dolaze i s kojeg odlaze prema neposrednom Positanu. Ostajem neko vrijeme čitajući i razmišljajući dok vidim kajak kako radi salto na kristalno čistoj vodi i iznad, s fotoaparatom u ruci, fotograf CN Travelera pokušava nemoguće: uhvatiti sliku morske zvijezde u pozadini ovog tirkiznog svemira. Dečki na servisu ne skidaju pogled s njega ali ni prstom ne mrdnu jer opasnosti nema na vidiku. Tako stvari stoje: pažnja i diskrecija.
Upoznali smo se sa Vito Cinque, vlasnik ovog mjesta gdje spokoj ispunjava sve. Mlad je i nosi emociju obale u svojim genima (njegova majka, vlasnica, godinama je bastion San Pietra držala vrlo visoko). Večeras upoznajemo njihovog kuhara, the Belgijac Alois Vanlangenaeker , nagrađen Michelinovom zvjezdicom, što mi je vrlo pošteno kad guštam u njegovoj pečenoj janjetini s rajčicama od zemlje i umakom od limuna ili u njegovim prekrasnim slasticama.
Prije klavira i saksofona, par američkih parova (sa sjevera) otpleše verziju 'Strangers in the Night'. Evo za njih jer izgledaju kao da su izašli iz Coppolinog filma, a korijeni im sigurno vuku iz ovih krajeva iz kojih su mnogo i bogato emigrirali u New York, Buenos Aires, Caracas... Već plete priče . Pravo? Kako bi se kod nas reklo: “se non vere, ben trovate”.
Hotelsko posuđe je keramičko iz Vietrija , grad u blizini Salerna. Toliko je lijep da sam ugušio glas svoje savjesti i otišao direktno u Positano kupiti tanjure i šalice u trgovini Cerámica Assunta, koja je službeni dobavljač hotela. Pregovori s fotografom da ga natjeram da nosi neko posuđe u svom kovčegu bili su gotovo jednako naporni kao Varšavski pakt, i skoro su me koštali pozamašnog dodatka za prekomjernu težinu. Ali sad kad ih vidim u svojoj kući, kako su lijepi i kako sam dobro učinio što sam ih doveo k sebi!
Pristanište hotela San Pietro u Positanu
Pogled na Praiano vraća me na moje godišnje odmore kad mi je bilo dvadeset godina, u one napuljske gradove gdje starice još uvijek idu u crkvu svaki dan, starci sjede gledajući u more i razgovaraju o svojim stvarima kao dobri zavjerenici, a mladi ljudi pune barovi i kafići usred buke motora i automobilskih sirena. Ukupno? Mir i buka. Zrak jasmina i benzina . Male trgovine s hranom, gradska frizerka Flora gdje su me šišali za trinaest eura i u sredini, sveprisutna, Duomo San Gennaro, zaštitnika Praiana, gdje se u kolovozu održavaju luminari Santo Domenica, jedinstveni spektakl.
Ali nemojmo se varati s ovom prostotom, s ovom pospanošću talijanskog naroda; u gradu Praianu, koji se nalazi između Positana i Amalfija, okovane su najelegantnije i najtajnovitije vile Amalfijske obale. Bili smo u jednom zahvaljujući Janet D'Alesio, neumornom PR-u hotela Caruso u Ravellu. Zove se Villa Lilly i savršen je primjer onoga što se krije u stijenama ovih litica. Sedam spavaćih soba, sedam kupaonica, nekoliko vrtova, glavna kuća s nekoliko soba. Usluga čišćenja, kuhar, sobarica, čuvar bazena.
Trideset tisuća eura tjedno . Ovuda je prošla Julia Roberts. Nisam htio pitati – da ne zvuči nesvjestski – tko dolazi sljedeći tjedan. S cijenama više u skladu s mogućnostima stvarnog svijeta, stotinjak metara od grada nalazi se Casa Angelina, moderna, simpatična, mediteranski 'Delano' u koji dolaze trendi faune sa svih strana planeta, sa savršenom kuhinjom, bijelom i minimalističkom . Otkrivanje ovog hotela bila je mala tajna koju mi je šapnuo na uho dobar prijatelj, Alejandro Bataller, koji upravlja odredištima naše omiljene Wellness klinike u Alicanteu, nagrađivanog SHA-a.
Sve sam kupio u Praianu: kapa sa šiltom od rafije, kupaći kostim, dvije boce vina iz tog kraja, trenirka s grbom grada. Drugi dan su me tretirali kao nekog drugog i pozvali me da jedem u uvala Gavitella, koja je gradska plaža, u malom restoranu Cala Gavitella, gdje je međukuska između kupanja i kupanja u moru više od zabave. Na cesti od Praiana do Amalfija nalaze se i povijesne vile. Villa Tre Ville, koja je bila u vlasništvu Mihaila Semenova, ruskog umjetnika koji je u njoj početkom 20. stoljeća udomio zvijezde ruskog baleta i Stravinskog, čarobno je mjesto. Tri vile iz 19. stoljeća među nasadima limuna, naranči, maslina i voćnjaka koji sežu gotovo do ruba mora. Sada je u vlasništvu talijanskog redatelja Franco Zefirelli, tko ih još čuva. Još jedna epska kuća je Sofia Loren, koja ju je čuvala do smrti svog supruga Carla Pontija. Sada je u vlasništvu napuljskog biznismena koji dolazi helikopterom (vidjeli smo jednog kako u strahu slijeće na izbočinu litice).
Krenuli smo u obilazak Obale tražeći mjesto gdje ćemo fotografirati model s naše naslovnice. Tako smo došli do Praie. Ovdje je tipična plaža. Kamen, smaragdno more i barovi na plaži gdje uvijek možete pojesti koju ribu iz ovog kraja. Odsjeli smo u Da Alfonsu i iznajmili tradicionalni drveni brod Gozzo Sorrentino u La Sibilli. A između blagih valova stižemo do spektakularnog Fjord Furore , što nam je u to vrijeme bila omiljena slika. Jedini fjord na Mediteranu, 310 metara visok rascjep koji završava plažom do koje se može doći i s ceste spuštanjem niz dvjestotinjak stepenica. Klanac je duboka rana u planini, iskopana vremenom i bujicom koja se spušta s visoravni Agerola. U podnožju, tajna plaža koja bilo je utočište razbojnika Ruggeri di Agerola, protagonist desetog romana četvrtog dana Dekamerona (Giovanni Boccaccio). Ovdje su se skrivali i heretik Fray Diablo te osnivač sekte 'Sacconi' Maco de Sacco.
Sredinom 1950-ih bilo je to ljubavno gnijezdo eksplozivnog para, Anna Magnani i Roberto Rossellini, koji je proživio strastvene sate u jednoj od kuća uklesanih u stijenu (upravo onoj ružičastoj kući). Tamo sam odlučio da će biti slikana naša naslovnica i tamo smo otišli tri dana (prvi je bio oblačan, drugi je naš model Natascia pao u vodu i skoro se utopio, a treći je bio čar) veslati u Luigijevom čamcu , ribarski vlasnik bar-restorana Al Monazeno, jedinog na plaži Furore, u kojem se ovaj napuljski gusar prepušta zavesti pjesmi sirena.
Elegantan, diskretan i muzikalan, Ravello se nalazi na rtu iznad mora. Priča kaže da su prije gotovo 1500 godina neke rimske patricijske obitelji bježeći od barbarskih prijetnji pronašle ovu prirodnu utvrdu visoku 350 metara, između dolina Dragone i Regina. Prije 900 godina Ravello je već bio važno trgovačko središte Mediterana, a zahvaljujući papi Viktoru III postao je biskupsko sjedište, s veličanstvenim palačama, vrtovima i vilama. Tih i inteligentan, grad se potčinio republici Amalfi, a kasnije Rogeru Normanu. No pao je pod čizmu Pizanaca, koji su ga razorili u znak odmazde zbog pristajanja na stranu Amalfija koji je bio u ratu s Toskancima.
Tihi sjaj Ravella danas bi mogao biti hrpa ruševina, ali vila je sačuvana gotovo netaknuta zahvaljujući impulsu – i novcu – aristokratskih obitelji zaljubljenih u ovaj božanski rt. U Villi Cimbrone engleski lord Grimthorpe želio je zahvaliti gradu što je izliječen od teške depresije. Dobio je jedan kraj rta, stvorio ogroman vrt, obnovio stare ruševine i sagradio jednu od najočuvanijih palača u južnoj Italiji, danas i luksuzni hotel. Vila Rufolo Kupljen 1851. godine od strane Francisa Nevillea Reidsa, škotskog milijunaša, postao je drugi bastion ljepote Ravella, sa svojim vrtovima i terasama gdje se more lomi 400 metara niže. Richard Wagner ovdje je zamislio svoj klignsorski vrt i ovdje završio komponiranje Parsifala . Rimski, arapski, gotički i romantični, Ravello je susret kultura i glazbe, koji svakog ljeta ovdje se održava Wagnerijanski festival. Amfiteatar koji je projektirao arhitekt Oscar Niemeyer i dvorane Ville Rufolo ugošćuju najveće svjetske skladatelje i dirigente. Ne samo klasična glazba. Također, jazz i novi trendovi dobro su prihvaćeni.
Stigli smo noću i imali sreće čuti klavirski recital Maria Coppole. Postojala je samo jedna katastrofa, a gore uzrokovana: mobitel mi je zazvonio usred Chopinovog djela . Pijanist je spustio ruke, napravio rezigniranu gestu i ponovno započeo skladbu. Osjećao sam se kao crv u savršenoj jabuci. Kunem se da od tog trenutka gledam svoj telefon svaki put kad uđem u dvoranu za nastupe. Dolazak u hotel Caruso bio je događaj za sebe. Ulice uzbrdo, vrlo uske, a moj unajmljeni auto pere motocikle i zidove. I konačno, ta palača iz 11. stoljeća, danas veličanstveni luksuzni hotel koji je imao dovoljno razboritosti i pristojnosti da održava svoje sobe s apsolutno bitnim promjenama. Ovdje su spavali Toscanini, Virginia Wolf, Graham Greene , koji je Trećeg čovjeka napisao u jednoj od svojih soba.
Izašao sam, a ubrzo potom je ušla Naomi Campbell, ali ona mi se ne čini toliko uzbudljivom. Zaključana u apartmanu Grete Garbo, s balkonom s pogledom na more i pogledom na nebo, mislim da je diva bila u svom staništu: vrlo visoka, vrlo hermetična, vrlo transgresivna. Ovdje je sreo (jednom ili nekoliko puta) tog tajnog ljubavnika koji je bio Leopold Stokovski, ne baš odlučujući u svom životu ili u svojoj seksualnosti. Apartman je spektakularan. prekrasan pogled i kada – oprostite na ovom nebitnom detalju – ogromna i okrugla. Uronim u vodu i razigrane misli prije nego što krenem prema restoranu. Čekaju me upravitelji hotela, Franco Girasoli i Michele Citton, i moja nova prijateljica, Janet D'Alesio, uspješna koktel iz Švedske i Napulja koja živi na obali Amalfija. Recimo da je to predstavnik odnosa s javnošću: vedar, zabavan, učinkovit, zahtjevan, brižan i poznaje međunarodni jezik. Dobiva sve, čak i ako mora zamoliti boga Bakha ili Posejdona za neke osobne usluge. S njom smo išli u Positano, u Furore, te u Amalfi s fotografkinjom, asistenticom i našim modelom Natascijom, prirodnom plavokosom ljepotom iz Pozzuolija, napuljska četvrt u kojoj je rođena Sofia Loren.
Opći pogled na Duomo San Gennaro u Praianu
I na kraju dugog dana snimanja, Janet je još imala energije za piće ili večeru u veličanstvenom hotelskom restoranu, gdje Mimmo di Raffaele radi delicije s imenima poput 'Primavera nel orto', ili 'Variazione al limone sfusato amalfitano' . Ono čega se najviše sjećam u vezi s Janet je kako je gledam kako se spušta i penje najvećom brzinom i bez vidljivog napora tisućama koraka između ceste i plaže, ili između planine i plaže, uvijek na štiklama od pet inča. Uvijek nasmijan. Kolega do posljednjeg pozdrava.
Iz Amalfija sam znao nekoliko stvari. Koja je bila jedna od četiri pomorske republike Sredozemlja. Da je tamo izumljen kompas. Koja je poznata po tome što sveti Andrija, njen zaštitnik, čini vječno čudo. I da su njihovi limuni najbolji na svijetu. Nije malo za početak. A kada stignete u užurbanu trgovačku luku, punu turističkih brodova koji stižu iz Napulja, Sorrenta, Caprija ili Salerna, shvatite da je drevna pomorska republika još uvijek u punom jedru. Na Plaza del Duomo (katedrala) San Andrés posjećujemo prekrasan klaustar Paradiso, s dobro očuvanim freskama, moćna bazilika Raspeća i čudotvorna kripta svetog Andrije. Ovdje smo stali poslušati predani govor jednog od vodiča, koji nam je pokazao mjesto gdje počivaju glava i kosti jednog od prvih Isusovih učenika.
Na ovom grobu nalazi se staklena ampula u koju se, uoči Svečeva blagdana, skuplja 'la Manna', gusta tekućina koja se oduvijek nalazila u grobu apostola, kako u Patrasu, tako iu Carigradu, iu Amalfiju od dugo vremena, 750 godina. Za Amalfitance je to nedvosmislen znak svetosti njihova zaštitnika i vječnog čuda. . Sve sam to naučio dok sam se divio mramornim kipovima Pietra Berninija, Michelangela Naccherina i Domenica Fontane. Spuštajući se spektakularnim stepenicama Duoma, vratio sam se u stvarnost i neizbježnu želju da popijem sladoled u pariškoj kafeteriji.
Skupljao sam snagu da se popnem na strmo brdo koje iz središta Amalfija vodi u Atrani, najmanji grad u Italiji, dug jedan četvorni kilometar. Ima koketnu plažu s krupnim crnim pijeskom – ovdje su plaže po mogućnosti stjenovite uvale – i šetnicu, lungomare , koja vas uhvati svojom ljepotom. Lagano hodajući došao sam do zgrade koja mi je privukla pažnju. Ušao sam i pokazalo se da je to povijesni hotel Luna, samostan iz 1200-ih, s klaustrom savršene ljepote, koji je 1222. godine utemeljio sveti Franjo. Stare samostanske ćelije pretvorene su u četrdeset soba i pet apartmana, neki stvarno mali, ali nitko ne može oduzeti Hotelu Luna mjesto u svijetu. Pred najljepšim je morem, sam, prkosi olujama. Henrik Ibsen je ovdje boravio 1879. godine i ovdje je dobio inspiraciju – vjerujte mi – bilo mu je lako – za svoju Kuću lutaka. Upravo nasuprot, također u vlasništvu obitelji Barbaro, obrambena kula iz 1500. godine s restoranom s pogledom na Mediteran u kojem smo jeli poznati amalfijski fiš paprikaš s bijelim vinom Fiorduva, čiji sam već postao bezrezervni obožavatelj. Vratili smo se u Atrani i nastavili penjanje stazom koja vodi do Torre del Ziro, u općini Scala.
Amalfi je enigma. S jedne strane, postalo je prenapučeno (osobito nedjeljom u kolovozu, što postaje nemoguće), as druge strane i dalje je slatko i spokojno. Njihova je tajna da su vertikalno umnožili ono što im je priroda horizontalno uskratila. Na rubu smo litice koje na nekim mjestima dosežu i 600 metara iznad mora, i čini se teškim, ali je jasno da je bilo moguće izgraditi ove gradove monumentalne ljepote talentom, fantazijom i zdravim nogama. Kao pomorska republika, Amalfi je nastao iz nužde u 9. stoljeću i ostao ponosan do 12. stoljeća. Bio je toliko moćan da je imenovanje dužda (najvišeg vladara) morao potvrditi bizantski car.
Godine 1137. opljačkali su ga njegovi suparnici, ali njegova slava i sjaj već su ga ostavili u povijesti ljudi. Poznati bagdadski trgovac Ibn Hawqal rekao je za njega da je "najplemenitiji i najuspješniji grad Longobardije". Njegova moć prešla je mora i stigla do dalekih obala Gibraltara, Crnog mora i Jeruzalema, gdje su Amalfitanci 1202. godine ustanovili red Svetog Ivana, odakle je nastao Malteški viteški red.
Amalfitska brodogradilišta izrađivala su brodove po narudžbi za englesku i njemačku mornaricu. A u obližnjoj Dolini mlinova, između Scale i Amalfija, proizvodio se najbolji papir na svijetu i izgrađeno jedno od glavnih kartografskih središta u Europi . Prekrasnom papiru Amalfija možete se diviti i kupiti u Museo della Carta. Ovaj rad ilustrira povijest hotela Luna, detalja elegancije koji se činio rijetkim i vrlo izuzetnim.
Kada je Amalfi izgubio svoj bastion Pomorske Republike, pao je u neobičan zaborav. Činilo se da život prolazi, prema Napulju, prema Sorrentu, prema Salernu. Sve do 19. stoljeća, kada je Ferdinand Bourbonski, kralj Napulja, naredio izgradnju ceste između Vietrija i Positana. I intelektualci su stigli, koji su bili VIP osobe tog vremena. Ibsen, Wagner (također je ostao tjednima u Luni, sve dok u napadu bijesa nije uzeo partiture i svoju lijepu i strpljivu ženu, Cósimu Liszt, i otišao u Ravello), Victor Hugo, D'Annunzio.
Tijekom svog putovanja slijedila sam diktat svog srca i izgubila se u uskim ulicama starog grada, s odjećom obješenom na balkonima i suncem koje je ulazilo kroz otvorene prozore iz kojih je uvijek dopirala pjesma ili smijeh. Prije nego što sam je napustio, ušao sam u starinski hotel Cappuccini Convento, koji je prije osam stoljeća bio prosjački franjevački samostan, a već 185 godina luksuzni hotel. Nedavno ju je kompletno renovirao španjolski lanac NH. Prikovana za stijenu, izgleda kao epska kazališna scenografija . Unutrašnjost, maksimalna udobnost u sobama, terasama i restoranu, dobro poznatom po tome što je znao kako sačuvati ključeve gastronomije Amalfija s dodirima međunarodne visoke kuhinje.
S koferima punim knjiga, brošura, keramike, limunčela, sandala, vodenih boja, lokalnih vina, srebrnog nakita iz Paestuma, ekstrakta inćuna iz susjeda Cetara (zaista slikovito ribarsko selo), platnene haljine iz Pepitovog Positana i drugi predmeti klasificirani kao ovo-je-vrlo-važno, postao sam potpuno napuljski vozeći s jednom rukom na volanu, a drugom na sireni, kako bih odredio svoju prisutnost u svakoj krivulji, a ima ih na tisuće. Nisam htjela otići. Morao sam to učiniti. Nisam znala kako da se oprostim. Morao sam to učiniti. Nisam mogla izbrisati svoj glupi osmijeh. Nisam to još učinio.
Ovo izvješće objavljeno je u broju 42 časopisa Traveller