Švicarska i pedesete na skijanju.
Ako ste došli ovako daleko a da niste vidjeli Moj meksički Bretzel, a da ništa ne znate, najbolje što možete učiniti je prestati čitati. Idi pogledaj, idi u kino i vrati se ovamo čitati. Zatim pokušajte razumjeti i dešifrirati sve te slike koje ste upravo vidjeli, popraćene riječima dnevnika. Čisto iz znatiželje jer, vjerojatno, kad film završi, nećete morati znati više od onoga što ste vidjeli i pokušat ćete složiti dijelove vizualne slagalice koju je predložio redatelj. To bi bio najbolji način gledanja filma Nuria Giménez Lorang.
Ali ako želite znati više, prije ili nakon gledanja My Mexican Bretzel, postoji mnogo više za znati. Sve je počelo 2010. godine. Te je godine Nuria Giménez Lorang ispratila svoju majku u Zürich, u kuću svog djeda koji je upravo preminuo. Išli su srediti njegove stvari iu podrumu je našao 50 koluta 8 i 16 milimetarskog filma. Njegov djed ih nikada nije spomenuo, nikada to nije rekao Između 1940-ih i 1960-ih snimao je svako putovanje na koje su išli on i njegova baka. Nevjerojatna putovanja, tim više tih godina, usred poraća. Vrpce su tamo bile pohranjene 40 godina i Nuria ih je odnijela u Barcelonu pobrinite se za njih, digitalizirajte ih i počnite ih proučavati u milimetar, u sekundu, viđajući ih uvijek iznova, uvjerena da će nešto proizaći iz te hipnotičke snimke, u boji, pogled njezina djeda na sva ona mjesta na koja su išli zajedno.
Elitni turizam u poratnom razdoblju.
Redatelju je trebalo sedam godina da radi s tim slikama i završi ovaj film, My Mexican Bretzel. sedam godina u kojima Uvijek je jasno znao što ne želi raditi: konvencionalni dokumentarac. Nije htio ispričati priču o svojim djedovima i bakama, jer bi to bilo laganje, bilo bi izmišljanje, a da nema njihove izravne riječi, njihov opis tih mjesta, ne zna iz njihovih usta zašto su tamo otišli, kada, s kim, što su osjetio. Zatim je počeo pisati. Dok on to priča, čini se da je to bilo automatsko pisanje. Pisao je sve što mu je palo na pamet, sugerirano tetinim kupanjem u moru, slike snijega u Švicarskoj, avioni, brodovi... Isticao je vrlo promišljene citate koji su se reflektirali na želje, na sam narativ, na život.
U danom trenutku počeo je križati odabrane slike, kadrove i prizore koji su mu se najviše sviđali nekom od tih riječi i proklijala je magija kinematografije. Ako ćemo baš tehnički, Nuria Giménez Lorang krenula je od tzv pronađene snimke stvoriti nefikcijski film, onaj koji nije dokumentarni, niti igrani.
More je jedno od omiljenih odredišta Baretovih.
Slike koje vidimo su slike njegovih bake i djeda: Frank A. Lorang i Ilsa G. Ringer. Riječi koje čitamo su (izmišljene) Vivian Barrett, njezin osobni dnevnik koji govori o njoj i Leon, njen muž, tvorci Lovedyna, čudesne pilule koja im je dala novac, uspjeh i izgovor za ta prekrasna putovanja od Mallorce do Havaja, od Las Vegasa do Venecije, od Mont Saint-Michela do New Orleansa. “Mjesta usred ničega. Mjesta bez iznutrica. Stranice koje ste zaboravili dok ste još tamo. Stranice koje ne dišu. Mjesta koja se ne miču, koja ne mirišu, ne krvare, ne grizu niti govore. Mjesta koja mogu proći kroz vas a da vas ne dodirnu”.
Vivian se pak oslanja na mudrost navodnog gurua Paravadin Kanvar Kharjappali, lik koji je redatelj iskoristio da joj u usta stavi sve fraze koje bi kod Vivian izgledale isforsirano, poput citata kojim počinje film i već nam naslućuje što ćemo vidjeti sljedeće: "Laž je samo još jedan način da se kaže istina."
Povijesne činjenice pomiješane s izmišljenim i stvarnim željama.
Kao šlag na tortu odlučio je redatelj bez voiceovera i praktički nema ambijentalnog zvuka u cijelom filmu. To je kino u svojoj najčišćoj biti, analogno i gotovo primitivno. Samo magnetske slike, osmijeh njegove bake i podnaslovi razmišljanja o željama, snovima... Fraze koje se oblikuju, a da toga nisu svjesni, klasična melodrama, Douglas Sirk ili Todd Haynes su prva imena koja daje. Kroz Vivianine riječi i njezinu sliku na tim mjestima otkriva nam se život tih desetljeća, uloga žena i muškaraca, tko je taj koji nosi kameru.
Vivian Barrett ili Ilse G. Ringer.
Moj meksički Bretzel To je, naravno i u konačnici, promišljanje o naraciji, o samom filmu, o onim slikama za koje vjerujemo da su istinite, sve dok nisu. Ili ako. "Snimanje je jedan od najboljih oblika samoobmane, prekrasan način nestajanja." "Ako snimaš, ne moraš živjeti." "Više ne znam snimamo li ono što radimo ili radimo to što radimo jer smo to snimili."
Leon i Vivian Barrett.