'Pas zvani novac', Seamus Murphy.
Oči širom otvorene i bilježnica u ruci, tako se putuje Polly Jean Harvey, ili PJ Harvey, u pratnji ratnog fotografa, Seamus Murphy. Njih dvoje formirali su savršen par avantura u tri putovanja koja su obavili oko svijeta u različito vrijeme između 2012. i 2014. Novinarski, poetičan i inspirativan rezultat bio je prvi pjevačev album: Projekt rušenja Hope Six (2016) i sada je ovaj dokumentarni film, PJ Harvey: Pas zvani novac (prikazivanje u kinima 8. studenog), u režiji Murphyja i gdje saznajemo nešto više o procesu ove vrlo stvarne dive.
"Želim otići tamo i pomirisati to mjesto, želim osjetiti zemlju tog mjesta", rekao je PJ Harvey Seamusu Murphyju kada su počeli razmišljati o svojim putovanjima. Nitko ne sumnja da pjevačica voli riskirati, no fotograf, sedmerostruki pobjednik World Press Photoa, Potvrdio je to kad je predložio putovanje na mjesta koja nisu uvijek otvorena za povremene turiste, a ona (gotovo) nije oklijevala.
Polly u Afganistanu
Kosovo i Afganistan bile su prve destinacije koje su odabrali između njih dvoje. Murphy ih je jako dobro poznavao. Obojica su posjećivali od 90-ih, u njihovim najgorim trenucima. Naime, na otvaranju izložbe o njegovom radu u Afganistanu između 1994. i 2007. upoznali su se on i Polly (kako je od milja zove).
Zatim spontano Polly, koja je željela pisati poeziju, počela je slagati stihove za kosovsku foto knjigu s kraja 90-ih potpisuje Murphy. Tada mu je glazba rekla da sada želi pomirisati zemlju tih krajeva.
Ulice Anacostije.
KOSOVO
Pozvani su na Kosovo, na Dokufest, kako bi prikazali kratke filmove koje su zajedno snimili za Harveyjev prethodni album Let England Shake. Kad je natjecanje završilo, ostali su u tim hladnim, negostoljubivim zemljama, ali s toplim ljudima unatoč onome što su propatili. “Na različitim mjestima uočavamo među ljudima nezadovoljstvo sadašnjošću, te ljutnju i žaljenje za prošlošću”, objašnjava Murphy.
Tamo je Polly otkrila još jedan način putovanja. “To je bila jedna od stvari koja mu se najviše sviđala na tim putovanjima. Navikla je putovati s menadžerima i pomoćnicima… možda ne na odmoru, ali kad putuje zbog posla. Ali na ovim putovanjima nije bilo tako, na Kosovu smo morali spavati na vrlo jeftinim mjestima jer je to bilo jedino dostupno… i on je to volio”, prisjeća se Murphy. “Mislim da je Polly vrlo rano postala zvijezda, da je odmah postala oduševljena i ovaj je film bio način da se pobjegne od toga.”
Kosovo.
AFGANISTAN
“Godine 2012. kontaktirao sam Polly da vidim želi li doći u Kabul. Nakon nekoliko dana razmišljanja (s obzirom na odredište razumljivo), prihvatio je. Kad je stigao, nastavio sam raditi kao i uvijek u Afganistanu. Naišli smo na situacije koje su nas oboje inspirirale i duboko dirnule." sjeti se fotografa. U Afganistanu, iz poštovanja, PJ dodaje još jedan dodatak, maramu, i uspjeli su ući na mjesta gdje je ženama prije bio zabranjen ulaz.
Kao i na Kosovo, putovali su kao klasični reporterski par. Promatrala je, bilježila. Snimao je i fotografirao. Svaki posebno i onda taj materijal slažu. Murphy je također ponovno naučio svoj zanat. "Pokušao sam biti pažljiviji s ovim radom, ne postavljati pitanja", kaže. “Ako putujete s Polly, nema izravnih pitanja, ne intervjuiramo nikoga. Bili smo suputnici. Puno toga bilo je samo promatranje, spisateljica bilježi, fotografkinja fotografira i onda se iznenadite što ispada iz rada oboje. Ideja je da putovanje može biti iznenađujuće, želite da ono iznenadi vas”. Na kraju, on koji je na kraju koristio bilješke u Harveyjevim dnevnicima kao crvenu nit u dijelu dokumentarca.
Ratne ruševine.
“Vjerujemo jedno drugome, zato je i putovao sa mnom. Nije se radilo o njoj. Nije bio zainteresiran za nju, za postavljanje izravnih pitanja. Radilo se više o promatranju velikog procesa iza stvaranja albuma. Izvanredan album za to kako je to napravio, za mjesta na koja smo bili. Prilika da pokažem mjesta na koja idem i pokažem ljudima ne kao što se obično radi kao žrtve ili negativce, oni su ljudi, to je drugačiji kontekst, daleko od onog glavnog toka očekivanja: Afganistan je jednako rat. Da, ima rata, ali ima divnih ljudi, volim te trenutke”.
WASHINGTON DC.
Afganistan, Kosovo... zašto ste izabrali Washington DC kao treću i posljednju destinaciju? “Bilo mi je očito,” kaže Murphy, “to je snaga. Mislili smo i na New York, ali to je bilo očitije, a htjeli smo prikazati zapadnu moć... Odluke se donose u Washingtonu o mjestima poput Afganistana ili Kosova”. Također, nakon malo istraživanja, shvatili su da nekoliko stanica podzemne željeznice od Bijele kuće bila je jedna od najsiromašnijih i najopasnijih četvrti u Sjedinjenim Državama i svijetu: Anacostia.
Polly u Washingtonu DC.
“Opljačkan sam u DC-u. Udarali su me u glavu… Htjeli su moju kameru… Nisam imao problema ni na Kosovu ni u Afganistanu… Bilo je to u DC-u gdje se Polly osjećala najnervoznijom, vidi se to na njenom licu, kad ti tipovi počnu repati, bila je jako nervozna." Murphy priča.
Ali i pored toga, tamo su otišli vlakom, sami, počeli su hodati njegovom glavnom ulicom. Prvo ulaze u brijačnicu, zatim u pizzeriju, a vlasnik ("Turčin koji je izgubio sve u New Orleansu s Katrinom") im je prvi vodič, upoznaje ih s nekim od omladinskih bandi koje se ondje kreću, kao Paunie, "preplavljen" sa samopouzdanjem i karizmom, prirodni vođa."
Iz tog vremena s tim dečkima koji spontano repaju, snimaju svoje demo snimke, PJ Harvey je stvorio pjesmu po kojoj je dokumentarni film dobio ime Pas zvani Novac i to se pojavilo na njegovom disku. Album koji je PJ na kraju snimio u svom studiju Somerset s publikom uživo... izvedba sama po sebi, koju je Murphy također snimio i te su slike pomiješane s njegovim pustolovinama za skladanje bilježnica za putovanja ne samo oko svijeta, već i unutar njega.
PJ Harvey i Seamus Murphy u studiju.