Zbogom pabirčiču priča
vidjela je ono iznimno u svakodnevnom , u bljutavom, u onome što inače zanemarujemo. Ta vidna oštrina bila je, istina, a oružje za denunciranje.
S Varda Putovali smo kroz Francusku, upoznavali susjede, radnike, priče iz svakodnevnog života koje je ona pričala svojom drhtavom kamerom iz ruke i te nehajne i smiješne snimke. Više puta zaboravio je ugasiti kameru i to nam je pokazao u finalnom izdanju priloga. Ništa nije izgubljeno sve je bilo dio te bliske stvarnosti kojom nas je ispitivao.
Agnes , kao jedan od osnivača Nouvelle Vague (nemojmo zaboraviti da tvoj film La Pointe Courte bio je prije à bout de souffle de Godard), naučio nas je svemu. Neumjetnički. U njegovu je djelu maksimalna umjećenost stvarnost, koliko god gruba bila.
Nije uzalud, 1977. premijerno je prikazao svoj film **L'Une chante, l'autre pas (Jedan pjeva, drugi ne)**, gdje je tvrdio pravo žena da odlučuju o svom tijelu.
Agnes nas je naučila svemu: njezina kosa, protok vremena u borama njezinih ruku, u brazdama njezinih očiju... Čak iu hirovitim oblicima krumpira koji rastu na francuskim poljima. Sve je to bio izgovor, propust, provesti vrijeme tijekom vremena.
U _Les glaneurs et la glaneuse (Pabirčići i pabirčica) _ , bez prestanka tragala za tim sakupljačima (voća i povrća, ali i smeća, predmeta...) i na kraju postala 'sakupljač' iskustava (ona divna scena u dokumentarcu gdje skuplja kamione s ceste iz auta i s rukom u obliku slova O). Slatke, smiješne scene koje su predstavljale njegov način gledanja na svijet.
Njegova posljednja avantura natjerala nas je da pustimo pokoju suzu kino , jer taj protok vremena o kojem je toliko pričao postao je opipljiv u njegovim sporim koracima prema moru, ruku pod ruku s JR-om, svojim suputnikom u dokumentarcu Visages sela .
Agnès spava u vlaku ('Visages Villages')
Kombi s kamerom koja ispisuje velike fotografije putuje Francuskom. Unutra, dvije generacije i četiri oka (i par naočala) koje pričaju priče iza bora njegovih stanovnika.
A Agnes Varda i zagonetnog fotografa **JR**, uvijek zaklonjen iza sunčanih naočala, pola stoljeća dijelilo ih je, a unatoč velikoj razlici u godinama oboje su zajednički hobi: biti promatrači ljudi.
Varda, kroz svoje trake; JR sa svojim muralima. U Visages sela , film nominiran za najbolji dokumentarac na prošloj dodjeli Oscara, udružili su snage. Agnesinim riječima, cilj je bio “fotografiraj lica da ne nestanu u rupama mog sjećanja” . Ne naše.
Zbog toga su na svom čudnom putovanju tragali za pričama rudara Bruay-la-Buissiere i fotografirao Jeanine, posljednja stanovnica rudarske četvrti koja će biti srušena ; oživjeli su zidine na nenaseljene kuće Pirou-Plage s portretima svojih susjeda; i punio posude sa Le Havre s fotografijama žena lučkih radnika.
Jer oni, nepravedno zaboravljena lica, su oni za kojima se tragalo.
Ali ovo je također postalo introspektivno putovanje u kojem je Agnès v fotografijom i filmom vraća na mjesta u svojoj povijesti : grobnica Henrija Cartier-Bressona (i njegove supruge Martine) u Montjustinu, oponašajući utrku kroz Louvre iz filma band rastati se Jean-Luca Godarda, te lijepljenje fotografija Guya Bourdina koju je snimila Agnès u bunkeru na plaži Saint-Aubin-sur-Mer u Normandiji.
Plima je sljedećeg dana odnijela papirnati Bourdin, ostavljajući tamnu sjenu... Srećom, Agnèsina oštra kamera uvijek je bila tu da sve ovjekovječi.
Agnes i J.R.
Fotografija Guya Bourdina u bunkeru na plaži Saint-Aubin-sur-Mer u Normandiji koju je snimila Agnès