'Najljepša klupa na svijetu', na liticama Loibe, Galicija.
Njegovo je srce pustilo korijenje na selu i svojoj zemlji, Galiciji, pjeva svoje pjesme. Pisanje Olge Novo (A Pobra do Brollón, 1975.) oda je ruralnom svijetu koji je postao tako moderan zbog pandemije. prije samo mjesec dana, Dobio je Nacionalnu nagradu za poeziju za svoju posljednju i petu zbirku pjesama Feliz Idade, most između prethodne generacije – pokojnog oca – i one kasnije, njegove kćeri. “Ovo priznanje izazvalo je veliko zanimanje. Nikad nisam dobio toliko poziva za sudjelovanje na recitalima. Ali živim s majkom i neću riskirati njezino zdravlje odlaskom na događaj." podrška putem telefona.
Pisanje Novog na galicijskom politički je čin. Uvijek vrlo kritična prema radu vlasti koju optužuje da je ugušila selo i dopustila gubitak govornika njezina jezika, također esejistica magnetizira nas svojim zemaljskim glagolom i erotskom senzualnošću velike ekspresivne snage. U njegovoj poetici pejzaž se pretvara u tijelo, a tijelo u pejzaž. Obitelj, poljoprivreda i biljni svijet su isprepleteni pjesme koje nas pozivaju da istražimo Galiciju zatvorenih očiju i otvorene duše, posjet koji evocira i ovaj intervju.
Portret Olge Novo, Nacionalna nagrada za poeziju.
POVRATAK U KRAJOLIK
Conde Nast Putnik: Rođeni ste u Vilarmau, selu u Lugu, 1975. Kada se s maštom poželite vratiti u taj gradić u općini A Pobra do Brollón, kakvu sliku prizovete?
Olga Nova: Rijetko se sa svojom maštom vraćam u Vilarmao, jer ga posjećujem praktički svaki dan. To je moje središte, moj korijen i svjesno i nesvjesno je prisutan u svim mojim radovima. Kad sam se odselio od svog doma, prizvao sam ga. Dok sam živio u francuskoj Bretanji, gdje sam živio osam godina, Pisala sam tijelom u Francuskoj, a umom u Galiciji.
CNT. Vaša je poezija vrlo osjetilna: jeste li kao dijete vidjeli svijet kroz svojih pet osjetila?
NA. Imam uspomene odmalena osjetilni utjecaj prirode, polja obrađenog rukama . Doživljaj terena mi je prirodan, to nije estetska pozicija. Dolazim iz obitelji skromnih farmera.
CNT. Kojih mirisa se rado sjećate iz Vilarmaa?Kojih okusa?
NA. Sjećam se mirisa svježeg kruha, svježine vode sa česme, duboki miris kravlje balege koji prelazi svemir, miris zemlje mokre nakon kiše, onaj nedavno poorane zemlje, onaj tek pokošene trave, miris mamine čorbe od kupusa, masni miris ovčje vune, miris vrele svinjske krvi koju smo mućkali u kanti, miris antracita od mog oca kad je dolazio sa livade, miris kosmosa od moje majke.
Sjećam se mirisa svježe pečenog kruha, svježine vode sa česme, one zemlje mokre nakon kiše...
LEKTIRE KOJE OZNAČAVAJU
CNT. * Koji vas je krajolik duboko obilježio? *
NA. Od malena me prati Stendhalov sindrom. Vilarmao je na vrhu doline odakle možete vidjeti Sierra de O Courel; Volim izgubiti horizont iz vida; vidi se sto kilometara uokolo. **Volio je otići na livadu sa stokom i čitati što je više mogao dok su krave pasle. **
CNT. Koja su bila ta prva čitanja?
NA. Moj prvi pristup književnosti dogodio se usmeno. Ja čuvam živo sjećanje na moju majku koja mi je recitirala balade kad sam imao tri godine. Nisam znao da je to poezija, ali me njezina muzikalnost privukla. Uvijek je tražio više. Kad sam otkrio da mu je te balade čitala moja baka, začudio sam se: žene zauzimaju temeljno mjesto u prijenosu galicijske kulture. U mojoj kući nije bilo knjiga, ni rječnika. Školski priručnik sabrao je razne pjesme i Čitao sam ih naglas dok sam slušao riku krava u našoj kući. Moja sestra, osam godina starija od mene, oduvijek je imala pedagoški poziv. Završio je studij učiteljstva. Uživali smo zajedno šetati livadom i čitati knjige, svatko po jednu stranicu. Tako smo završili klasike kao što su Lazarillo de Tormes, La Metamorfosis i El Quijote.
CNT. Ta slika me podsjeća na sestre Brontë... Izgleda li Vilarmao kao Yorkshire?
NA. Ne: manje je divlje i grubo. Moja je zemlja slađa.
Cachena krava teli se u Olelasu.
DIVLJA PRIRODA I OSJEĆAJ ZAJEDNIŠTVA
CNT. *U zbirkama pjesama kao što je Feliz Idade, dobitnica Nacionalne nagrade za poeziju, krajolik i vegetacija, vrlo prisutni, postaju alegorije. U Vašoj poeziji postoji namjera da se osjećaji vežu za zemlju, za drevne rituale rada, za divlju prirodu i stihiju. Zašto? *
NA. Nije namjerno. To se događa prirodno. Poezija bi trebala biti vježba autentičnosti, a ne književna poza. Nikada zbirku pjesama ne doživljavam kao artefakt, već kao životno iskustvo. Pisanje je za mene nužnost. Kad sam već naučio sve pjesme u školskom priručniku, počeo sam ih pisati. Imao je sedam ili osam godina. Moje selo je moj emotivni krajolik.
CNT. Vaši stihovi nisu oslobođeni političkog pozicioniranja.
NA. Sva misao je politika. Moja je ideja oduvijek bila poetizirati područje u opasnosti od izumiranja. Ekonomska autonomija ruralnog svijeta nije od interesa, zbog čega su vlasti stisnule i demontirale autarkični način života sela, malo posvećenih kapitalu. Svjedočio sam izumiranju mog sela. Odrastao sam okružen kućama u kojima žive ljudi i životinje; tri lijevo. Nije izgrađena infrastruktura da se na selu može živjeti, raditi i rađati djeca, niti su zajamčeni pristojni uvjeti. Zastrašujuće psihološke posljedice: stope depresije za starije ljude u Galiciji su ogromne. Zamislite neizmjernu samoću koja ih okružuje. Čini se nevjerojatnim, pogotovo ako se u mnogima od tih gradova nalaze kastri iz predrimskog doba.
CNT. Govori se o povratku na selo, o novoj ruralnoj renesansi: s pandemijom ima onih koji sele u grad. Je li to nešto više od hira?
NA. To je nešto točno. Kad opasnost i strah prođu, grad će opet prevladati. Osim toga, bez obzira na to kolika je ponovna populacija, izgubljena je kultura odnosa sela: onaj duboki osjećaj zajedništva gdje je i susjed bio član obitelji. Kao dijete, kapije su bile uvijek otvorene i ja sam išao od kuće do kuće. Sada sela izgledaju poput skupa koliba.
Izgubio se osjećaj zajedništva u selima.
O NJANSAMA I MODAMA
CNT. *Oker tonovi jeseni u galicijskim planinama nestaju s tolikim plantažama eukaliptusa...priča se o "zelenoj pustinji", što mislite? *
NA. Problem je to već godinama, posebice u priobalju gdje se šire alohtone vrste. To je metafora za kratkoročno društvo traži brzu zaradu. Nekada zasađeni hrastovi ili kestenovi za buduće naraštaje više nisu zanimljivi jer im je potrebno dosta vremena da daju plod ili drvo.
CNT. Žene zauzimaju važno mjesto u galicijskoj kulturi; Galicijske majke su Rosalía de Castro i Emilia Pardo Bazán. Kako život i kultura u Galiciji uvjetuju da književna referenca bude žena?
NA. Umirite tjeskobu: kao pisac imate ženski glas koji je na vašem jeziku pisao o vašoj kulturi. Osim toga, socijalno, sjever se temelji na matrijarhatu. Prisjetimo se da su Galicijske žene bile “udovice živih”, kako je napisala Rosalía de Castro: ostali su kao glava obitelji kad su muškarci morali emigrirati. Ali pazite: još je mnogo toga potrebno učiniti da bismo postigli ravnopravnost.
CNT. Galicijska poezija živi trenutak sjaja; posljednjih godina nagrađeni su mnogi pjesnici. Što je potaknulo ovaj kreativni procvat?
NA. Ne bih to nazvao bumom u Galiciji se ništa ne događa. U Madridu se sve događa. To je prije otvaranje prema književnim sustavima koji se smatraju perifernim. Čim žirije prestanu činiti ljudi s poetskim senzibilitetom prema tim drugim književnim sustavima, vratit ćemo se uobičajenom poslu. Vrijedi to zapamtiti od 1924. samo su trojica Galicijana primila Nacionalnu nagradu za poeziju. To ne znači da se poezija nije pisala prije. Puno se pisalo.
Prvi park prirode u Galiciji: Park prirode Monte Aloia
CNT. Kako bi se opustili i opustili, Japanci prakticiraju shirin yoku (kupanje u šumi; na japanskom), meditativnu tehniku koja se sastoji od svjesnog hodanja kroz drveće, koristeći svih pet osjetila. Može li nam priroda pomoći da prakticiramo svjesnost i budemo kreativniji i sretniji?
NA. Da, ljudi sa sela prakticirali smo ovu vrstu vježbi prirodno i bez najveće filozofske savjesti.
CNT. *Sada živite u Monforte de Lemos, u Ribera Sacra, gdje predajete na jednom institutu. Kako biste opisali ovu populaciju? *
NA. To je mali, vrlo kastiljski grad koji živi okrenut leđima galicijskoj kulturi. Kao profesor nastojim svojim učenicima usaditi ljubav prema svojoj zemlji i svom jeziku. Vjerujem u transformativnu moć obrazovanja.
CNT. Gdje najradije ljetujete ili idete na odmor?
NA. bilo gdje u svijetu, u pratnji koga volim.
Kao učiteljica u Ribeira Sacra, ona nastoji svojim učenicima usaditi ljubav prema njihovoj zemlji i njihovom jeziku.
CNT. Koja je vaša omiljena plaža?
NA. Bilo koja obala Galicija, kraj poznatog svijeta, početak svijeta koji tek treba znati.
CNT. Koja vas planina očarava?
NA. The O planino Courel, u podnožju moje rodne doline. Rodno mjesto voljenog pjesnika: Uxío Novoneyra.
CNT. Koju planinarsku rutu biste preporučili?
NA. Beskrajne staze mog sela, koje izvijaju se potrebnom sintaksom šetačkih nogu. Neke od njih zatvorila je drača depopulacije, ali moj um prolazi kroz njih, moj san svake noći prolazi kroz njih.