"Tih dana događale su se stvari koje su se mogle dogoditi samo tijekom zabave"
Jednom davno bila gužva. Dvadeset, pedeset, stotina ljudi. Gomila rulja Gomila. Pio je, smijao se (gurali te), ljubili, izgubili osjećaj za ispravnost i urednost.
Izgubljeni su i mobiteli. Jeli su krokete. Jeli su ražnjiće. I da, možda je to bila pijana fatamorgana, ali sreća te gomile bila je poput hihotanja adolescenata. Tako lako, tako besmisleno, tako radosno.
To već znam klaustrofobičari, mizantropi, antifokloričari i ljubitelji zen tišine (također protiv borbe s bikovima, ali ovo pitanje nećemo učiniti središtem ovog članka, ako ništa, periferijom) festival San Fermín u Pamploni njima se mora činiti kao pakao na zemlji.
Ernest Hemingway u koridi u Pamploni
Ali u trenutnom stanju pandemije (u trenutnom stanju terora nad bližnjima i njihovim respiratornim kapljicama) taj nesvjesni i dionizijski hedonizam u meni izaziva duboku nostalgiju.
O svemu tome sam razmišljao dok sam ovih dana – sam i trijezan – čitao knjigu Fiesta (Sunce također izlazi) Ernesta Hemingwaya, koji nije putovanje, ali je odmah postao bestseler i je dovela više stranaca u Španjolsku nego bilo koja turistička kampanja koju je financirala bilo koja država ili autonomna zajednica.
Iznenađujuće je otkriće da je u svojih više od 90 godina života, Fiesta nije dobila nijednu boru i još uvijek je živa kao onog dana kada je Francis Scott Fitzgerald savjetovao svom prijatelju da dobro isjecka rukopis – skraćujući sentimentalnost i opis – kako bi ga ostavili u njegovoj veličanstvenoj kosti akcije i dijaloga.
Roman počinje upozorenjem koje je, naravno, laž: "Nijedan lik u ovoj knjizi nije portret bilo koje stvarne osobe", poruka je koja bi autora mogla osloboditi tužbi, ali ne i mržnje njegove prve žene (koji je bio na pravom putovanju, ali koji je izbrisan iz radnje) i njegovi burni prijatelji, skupina britanskih i američkih iseljenika, koje je prikazao kao besposlene, dipsomanske i dekadentne.
'Fiesta' (Sunce također izlazi)
U povijesti Fieste sve se vrti okolo nemoguća strast između lika boemske aristokratkinje Lady Brett-Ashley (izravno inspirirano Lady Duff Twysden) i novinar Jake Barnes (pripovjedač i Hemingway sliče).
Društvo im pravi neljubazni Židov koji se u romanu zove Robert Cohn (Također pisac, a danas gotovo zaboravljeni Harold Loeb, velikodušni domaćin novopridošlicama u društvu pariških kavana, Hemingwayev teniski partner i suparnik u gotovo svemu drugome, uključujući pažnju nestalne i promiskuitetne Lady, zbog koje su došli u The Hits), jednako nestabilnog i pijanog zaručnika dotične Lady, Mikea Campbella (alter ego bankrotiranog Pata Guthrieja), i još jedan pisac, Bill Gorton , koji je mješavina Donalda Ogdena Stewarta (autor, između ostalih, scenarija za Filadelfijsku priču) i Billa Smitha, također pisca i Hemingwayevog prijatelja iz djetinjstva.
I dok je u Sjedinjenim Državama prevladavao suhi zakon, u kafićima, bistroima i plesnim dvoranama Pariza Izgubljena generacija (kojemu je razmjena dolara i franaka bila dobra, i to dobra) sve je popio i sve proživio u okruženju, onom urlajućih 20-ih, što je mamurluk iz Velikog rata i uvod u slom 29.
Paradoksalno, svi likovi, a posebno protagonist (koji je ostao nemoćan i djelomice otud nemogućnost njegovog odnosa s Lady Ashley), su ranjeni tim krvavim ratom koji je ostavio 20 milijuna mrtvih, ali u isto vrijeme čeznu za svojim izuzetnim stanjem, svojom jednostavnošću i svojim drugarstvom.
Ernest Hemingway s Haroldom Loebom, Duffom Twysdenom, Hadleyjem Richardsonom, Donaldom Ogdenom Stewartom i Patom Guthriejem u kafiću u Pamploni, (srpanj 1925.)
Na primjer, nakon pecanja u rijeci Irati, Jake uzvikuje: "Nisam bio ovako sretan od rata." Ili u drugom odlomku, sjedi s prijateljima u pletenim stolicama na terasi Café Iruña: “Te noći, pod utjecajem vina, osjećala sam se sretnom i sve su mi djelovale šarmantno. Tada sam se sjetio nekih ratnih večera, uz puno vina, pritajenu napetost i osjećaj da se približavaju neizbježni događaji. Nešto se naučilo. Nije me bilo briga za smisao života, sve što je želio znati bilo je kako živjeti.”
A kako živjeti? Hemingway se u svojoj ideologiji opredjeljuje za "autentično" i "esencijalno", antiintelektualizmom; za stvari protiv ideja; za grubost, za atavističke i za stoičke; za iracionalne odanosti, za čast, za smislenu šutnju, za boks, za predatorske zakone prirode i njihovu istinu koja daje život...
Divite se toreadorima i prostitutkama i mrzi one koji ne plaćaju račun i one koji izbjegavaju udarce ili plaču od ljubavi.
Vitalni ideal koji, u stvarnosti, jest model muškosti koji je danas (na svu sreću) u potpunoj demontaži, a to je pisca u određenoj dobi pretvorilo u karikaturu samog sebe.
Prvo izdanje 'Sunce također izlazi', objavljeno 1926. kod Scribner'sa
U Fiesti se sve te pozitivne vrijednosti spajaju u Pedru Romeru (alter ego dešnjaka Cayetana Ordóñeza). Nevini i savršeni 19-godišnjak, koji predstavlja idealnu muškost koja se temelji na samopouzdanju, hrabrosti, muževnosti, talentu i ispravnosti njegovih moralnih vrijednosti.
Jer po mišljenju Jakea/Hemingwaya, ono što se događa u areni za bikove egzistencijalistička je drama u kojoj toreador prkosi smrti; mjesto u prvom redu do rata u kojem (za razliku od pravih ratova, koji su čisti kaos) suparnici se pridržavaju pravila igre, a vi (gledatelj) nećete umrijeti.
Je li vaša perspektiva iz 2020. neugodna? Kao i njegovi homofobni i antisemitski komentari. Znamo to, također je paradigma koja ignorira životinjsku bol u potpunoj demontaži, iako se borbe s bikovima, kao i lik Montoye, vlasnika hotela u kojem je odsjeo Hemingway, u svojim argumentima i dalje pozivaju na misterij koji – poput vjere – nije svima otkriven:
“Montoya mi se uvijek smiješio kao da je borba s bikovima vrlo posebna tajna između nas dvoje. Jake kaže u romanu, prilično neugodnu tajnu, koju je nemoguće objasniti ljudima, ali zaista duboku koje smo oboje bili svjesni. Montoya se uvijek smiješio kao da je u toj tajni bilo nečeg opscenog za strance, nečega što smo, međutim, nas dvoje bili kadri razumjeti.
'Fiesta' Ernesta Hemingwaya nije dobila nijednu boru
Žao nam je, u vrijeme koronavirusa i profilaktičke maske; siroče vrijeme gomile i kolektivne katarze, čitajući Fiestu nećete ostati neozlijeđeni i bez mrlje.
Konji mogu ispustiti utrobu i krv može poprskati vas ili da ti žena slomi srce i vratiš se po još.
O tome govori film The Sun Also Rises, o ljubavi i smrti. O njegovom vječnom plesu. Kako se nećeš zaprljati vinom ili krvlju? Uvijek je neizbježno ako prijeđete određene granice pijanstva ili književnosti.