Vasilij Kandinski, Ulica u Murnauu, oko 1908
Postoje tri velike kulture koje su se nastanile u gradu La Mancha, Toledu, kako bi ga definirale, hranile i dale mu nadimak koji ga tako dugo prati. Židovi, muslimani i kršćani živjeli su zajedno u toleranciji u gradu više od sedam stoljeća, od 711. do 1492. godine.
Sačuvan je njegov stari grad, koji je UNESCO proglasio svjetskom baštinom tako važno naslijeđe za povijest i kulturu da bismo gotovo trebali biti zahvalni za svaki korak koji napravimo kroz njegove uske uličice.
Poznato i priznato ovo naslijeđe, svatko tko putuje u glavni grad Castile-La Mancha zna da ući ćete u mjesto gdje ćete se zaljubiti u očitu ljepotu onih zgrada koje su joj svjetovno, kao da su slojevi nadograđeni, davale taj identitet tako bogat nijansama i pričama.
U gradu Toledu Židovi, muslimani i kršćani živjeli su zajedno u toleranciji više od sedam stoljeća.
Svi dolaze znajući da će biti jarebice i marcipana; mnogo oklopa, širokih mačeva i zamornih padina; priče o El Grecu i zaustavljanje za razmišljanje o Pokopu gospodara Orgaza; ogromne nepregledne grupe turista razbacane po Plaza Zocodover i sreća da su tamo, na samo pola sata od Madrida, zahvaljujući Avantu, koji posjetitelj silazi na stanici u stilu neomudejar koja služi kao šareno predjelo onoga što ćete pronaći kada stignete u grad.
Ljubitelji triju velikih monoteističkih religija koji svome posjetu žele pridodati nešto drugačiju stanicu i oni koji traže novi kulturni poticaj za povratak već imaju izgovor za to, jer u ožujku je stigao, ostati – barem za sljedećih 15 godina –, **prvo muzejsko sjedište Zbirke Roberta Pola (CORPO)** avangardne umjetnosti istočne i sjeverne Europe te SAD-a.
Marthe Donuts, Le livre d'images, oko 1918.
Kako bi moglo biti drugačije, to je jedna od onih jedinstvenih i očaravajućih građevina koje čine stari dio Toleda – vrlo blizu užurbane Plaza de Zocodover – one koja služi kao ulaz u ovaj svijet u kojem se avangarda savršeno stapa sa svojim različitim arhitektonskim stilovima, koji čuvaju povijest koja se odvijala u gradu između 9. i 16. stoljeća: samostan Santa Fe.
Kubanski kolekcionar umjetnina i povjesničar Roberto Polo (Havana, 1951.) je jedna od najprestižnijih ličnosti na međunarodnoj umjetničkoj sceni, iako je u Španjolskoj velikoj većini bila nepoznata, osim nekim poznavateljima svijeta umjetnosti i klijentima ovog tržišta.
A osim toga, on je vodič koji me prima i šeće sa mnom hodnicima i sobama golemog samostana. Dok Priča mi svoju ljubavnu priču s avangardnom umjetnošću, Svojim govorom mijenja moju percepciju o tome što je moderno, a što nije i održava mi najpedagoškiji master tečaj suvremene umjetnosti koji sam ikada imao.
Roberto Polo fotografirao Steven Decroos.
Robertova prisutnost je ogromna – njegov portret, na početku posjeta, vodi ga do mene – a njegove me riječi vode s jedne strane na drugu, gledajući slike, namještaj i predmete koje on jednako voli i kojima se divi. Bolje da ga se nitko ne usudi pitati koja mu je najdraža.
Također mjesto odabrano kao kontejner i djelomično sadržano podiže atraktivnost posjeta na višu razinu. Samostan Santa Fe, koji se nalazi na popisu kulturnog dobra, jedna je od onih građevina koje su, kako je to nekada bivalo, izgrađene na muslimanskim ruševinama, točnije na starom kompleksu al-Hizam, drevnoj kalifatskoj palači.
Samostan sagrađena je u 13. stoljeću, po nalogu Calatrave a nakon što je prošla kroz razne ruke, završila je napuštena 1973. godine, zbog čega je više od 50 godina bila zatvorena za javnost, pa je dugo bila napuštena, sve dok nije obnovljena i sanirana.
Jedna od prostorija izložbe Roberta Pola.
Sada samostan, koji je sam po sebi vrijedan posjeta, vodi sugestivan i raznolik vizualni dijalog s 250 djela koje je Polo dodijelio svojim šesnaest prostorija, uključujući veseli i sunčani klaustar u kojem postoji vrsta citrusa za koju me uvjeravaju da postoji samo u toj terasi. Aroma koju ispušta cvijet bijele naranče tjera nas da zastanemo na nekoliko sekundi kako bismo je mogli uhvatiti u hipofizi.
Jedan od najupečatljivijih prostora je crkva Santiaga, u kojoj značenje duhovnosti dobiva novu nijansu i gdje su život i smrt tematski protagonisti. Izlaže dva najslavnija komada zbirke i, moguće, u kojem je sparivanje s domaćim dojmljivije.
je oko briljantna, spektakularna i gigantska krunica nizozemske umjetnice Marije Roosen, koja visi oko rezbarije Gospe od Svetog Križa iz 16. stoljeća. Ispred njih potpuno novi, bijeli i raskomadani Krist od devet metara, djelo Talijana Nina Longobardija.
Rafael Sierra, umjetnički direktor muzeja, prati nas na ovom putovanju kroz europsku avangardu i povijest umjetnosti i Priznaje mi težak zadatak ostvarivanja tog dijaloga između prostora i djela: "Planirali smo cijelu kolekciju na planu i kada smo stigli ovdje, sve je to napuhano i postalo je zadatak spajanja dijelova iz dana u dan, iz trenutka u trenutak."
Enklava od 8000 četvornih metara doista je pogodna za ovo sjecište umjetničkih struja i različitih kultura, pa je rezultat tog truda i glavobolje, na trenutke, provokativan, što Roberto Polo potiče istaknuti, budući da on ne nastoji poučavati, već provocirati i stvoriti nove senzacije.
Pitanje zašto baš Toledo, a ne neki drugi grad skloniji prigrljaju suvremene umjetnosti, gotovo da odgovara samo od sebe prije nego što Polo potvrdi da se upravo iz tog razloga opredijelio za prijestolnicu La Manche. “Rečeno mi je da je to grad nesklon modernom i upravo sam zato to shvatio kao veliku priliku. Biti osoba koja donosi avangardu iz sjeverne i istočne Europe činilo mi se kao čast”. To me također podsjeća na to prisutnost ovih avangardnih pokreta u španjolskim muzejima praktički je nikakva, nešto što je nepojmljivo.
Pierre-Louis Flouquet, Izgradnja, 1925.
Ne samo 250 djela iz njegove zbirke premješteno je u Toledo – mali dio ako uzmemo u obzir da posjeduje oko 7000 komada –, ali on sam se nastanio u gradu kako bi se posvetio kolekciji koja nosi njegovo ime. Važan korak za nekoga tko je živio u mjestima kao što su Havana, Lima, Miami, New York, Washington, Pariz i Bruxelles, grad u kojem je živio neposredno prije dolaska na španjolski teritorij.
CORPO je skraćenica za kolekciju Roberta Pola, izbor koji zapravo broji 500 djela, od kojih je polovica već izložena u samostanu Santa Fe. Druga polovica strpljivo čeka da bude primljena na drugom mjestu: dvorac Cuenca, koji bi trebao biti otvoren 2023. S Cuencom se događa upravo suprotno nego s Toledom, jer je to grad koji je prije više od 50 godina otvorio Muzej apstraktne umjetnosti i time promijenio grad.
Roberto Polo je u svijetu umjetnosti poznat kao Oko, ime koje je dobio zbog svoje sposobnosti otkrivanja umjetnika i djela. Nedavno je nacionalni tisak potvrdio da iz njegove ruke donosi "četvrtu kulturu Toleda", nešto što daje dodatnu vrijednost kulturnom putniku. I to potvrđuje veliko umjetničko djelo koje je sam grad, ako je Roberto Polo bacio svoje stručno oko na njega.